Kad je ono Ante Marković, istinaibog u uvjetima samoupravljanja, počeo raditi na provođenju gospodarske reforme u bivšoj državi, susreo se s neviđenom nedisciplinom u fiskalnom sektoru, neka poduzeća nisu i više godina plaćala poreze, a bilo je i onih koji carinu nisu plaćali i desetak godina.

Ne gubeći vrijeme na istraživnje tko je tome kriv i kako je to uopće bilo moguće, neplatiše su upozoreni da do roka tog i tog izvole podmiriti svoje obaveze prema saveznoj blagajni. I tada su počele kuknjave kako to nije moguće, nema se otkud, propast će se …

A Marković odgovara da se obaveze moraju podmiriti pa i u uvjetima prinudne uprave, pa i pokretanja stečaja, ako to ne da rezultate, jer poduzeća koja ne mogu podmirivati svoje obaveze, nikome i ne trebaju.

Iznenađujuće brzo poduzeća su počela podmirivati svoje obaveze prema državi što je onda dovelo do onog trijumfalnog proglašenja konvertibilnosti dinara. A potom i do drastičnog smanjenja vanjskog duga zemlje i povećanja deviznih rezervi.

Sam Marković će reći da je bio iznenađen kolike se rezerve u toj državi kriju i što se može postići uvođenjem discipline u fiskalni sektor.

Da je Marković nasjeo na kuknjavu i išao štiti neplatiše radi tobožnjeg očuvanja radnih mjesta, što su njegovi prethodnici radili, nikad ne bi bilo konvertibilnog dinara.

Ovaj uvod napisao sam ne radi veličanja Markovića, već radi toga da pokažem da se javašluk ne može suzbiti podržavanjem javašluka, niti se ikoji problem može riješiti na način kako je nastao.

Ne treba danas istraživati tko i što je dovelo do duga prema državi koji se procjenjuje na oko 42 milijarde kuna, znamo i tko je bio na vlasti i kojom je nepodnošljivom lakoćom vladao, kako plaćao svoje glasače itd., od čega je tek oko 26 milijardi naplativo, dok je 16 milijardi nepovratno izgubljeno i mora se otpisati.

I sad što vlast radi u smislu naplate potraživanja koja se još mogu naplatiti?

Sudeći prema saborskoj raspravi na tu temu, ništa pametno, jer se sve svodi na to kako neplatišama poreza olakšati neplaćanje, kroz reprogram obaveza i odricanjem države od interkalarnih kamata, sve navodno radi iočuvanja radnih mjesta, a ustvari radi očuvanja hrvatskih skorojevića, koji su u periodu kad nisu imali novca za plaćanje ne samo poreza i doprinosa, nego i neplaćanjem dobavljača i svim mogućim zakidanjem zaposlenih, stekli zavidan broj nekretnina i pokretnina, u svojem vlasništvu ili vlasništvu članova svoje obitelji, koristeći svoja poduzeća kao svojevrsnu samoposlugu.

I sad su se ti isti najednom sjetili očuvanja radnih mjesta, a vlast im je spremna progledati kroz prste tako da im olakša položaj, a ustvari samo produžava agoniju.

Zato što su ti “poduzetnici”, a ustvari hrvatski skorojevići, koji najviše duguju državi ujedno i najveći neplatiše svojih dobavljača za isporučene robe i usluge.

To za vlasti a pogotovo ove mlatimudane u Hrvatskom saboru, koji su u silnom strahu od gubitka radnih mjesta, a ne vide kolika su radna mjesta dosad zatvorena i kolika su poduzeća ti neplatiše otjerali u stečaj, nisu dva lica istog novčića.

Želi li uvesti reda u državne financije Vlada jednostavno mora disciplinirati poreske obveznike i pokrenuti postupak prisilne naplate potraživanja jednako obaveza prema državi ali i prema dobavljačima.

Porez je obaveza koja se izvršava, obveza o kojoj se ne raspravlja, obaveza čije neizvršavnje vodi direktno u zatvor.

Ne znam i neću se upuštati u izučavanje zakona koji rješavaju obaveze vlasnika poduzeća, ali znam da bi u našim uvjetima, gdje je “isisavanje” kapitala iz poduzeća, pa sve do onesposobljavanja poduzeća za normalni rad i poslovanje, pravilo a ne izuzetak, trebalo bi uvesti obvezu da vlasnici svojom imovinom jamče, kako za imovinu tako i za poslovanje poduzeća.

Pa, lijepo, “gazda” nema otkud platiti porez i prirez, ali ima jahtu od 25 metara, koju će Porezna uprava oduzeti i dati “na bubanj”, a ako nije dosta isto će učiniti i s vilom od 20 soba u sjevernom dijelu Zagreba ...

Brojni hrvatski poslodavci se bave “lošim” zakonima, kao da su oni partner državi na tom planu, a to mogu zato što ih država nije naučila da se zakoni ne komentiraju, već se provode u stavu “pozor”, a poznat je i proces kojim se pokreću inicijative za izmjene ili noveliranja pojedinih zakona kad se uoče manjkavosti.

Usudio bih se reći da je ova koalicija pobijedila na izborima i zato što je većina građana podržala najavljivane “promjene”, pa ima i mandat da te promjene provede ne bojeći se i ne strahujući od “rezova”, a ne tobožnjim promjenma koje će provoditi na način da ništa ne mijenja.

Nažalost, Vlada već i ovom nevoljkošću oko uvođenja reda u državne financije pokazuje da od promjena i “rezova” nema ništa. Problem je i to što su među neplatišama, ne znam smijemo li reći i utajivačima, poreza, za neke iznenađujuće brojni oni koji se ne libe busati u svoja braniteljska prsa ističući svoje zasluge za “stvaranje države”, koju eto oni i dalje brane rušeći je.

Mislim da će vlast ovim nepoduzimanjem pravih mjera za uvođenje reda u fiskalnom sektoru izgubiti na vjerodostojnosti više nego što gubi imenovanjem podobnika u NO i na neka sinekurna radna mjesta, ali ni to nije toliko bitno koliko je bitno da se tim nepovlaćenjem pravih poteza gospodarska i društvena kriza u RH samo produbljuje.

Tkođer mislim da su dobar dio kredibiliteta već uspjeli izgubiti, a nastave li ovako, uskoro će se moći reći da su sljedeće izbore već izgubili.

Hrvatski politički establishment, zaslijepljen nacional-šovinizmom i proglašenim istinama, pokazujući zavidni diletantizam, pred svijetom i silnu neodgovornost prema vlastitom narodu, uporno sramoti jednako hrvatski narod kao i državu.

Prvo je sramoti neprekidnim guranjem na optuženičku klupu Haaškog suda, a potom je, upornim ispričavanjem za zločine koje je počinio ustaški režim, usprkos činjenicama i njenom ustavu, nastoji prikazati kao pravnu sljednicu tzv. NDH.

Inicirajući osnivanje MKSJ, a potom i potpisujući Zakon o suradnji RH s tim sudom, Tuđman je, onako uvjeren u svoju državničku mudrost, bio siguran da će se na tom sudu, za počinjene ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, suditi drugima a ne i Hrvatima, koji su, je li, “vodili obrambeni rat”, a kao što se zna “u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratne zločine”, na kraj pameti mu nije bilo da je ono što je on radio bilo zločin i da bi se, da je poživio, taj sud i njime itekako “pozabavio”. Naravno da mu nitko ne bi sudio, jednako kao što ne sudi ni Gotovini i Markaču, a ni onima prije njih, radi osamostaljenja odnosno otcijepljenja Hrvatske od savezne države, već za zločine počinjene u ratu kojeg je poveo radi provedbe etničkog člišćenja i pripajanja teritorija susjedne BiH Hrvatskoj.

Da bi “obrambeni rat” mogao početi, bila je potrebna “agresija”, a za agresore su odabrani oni koji to ni po kojoj definiciji nisu mogli biti; jedina legalna oružana sila i pobunjeni vlastiti državljni.

Za potrebe počinjanja rata isprovocirna je, jednako zaglušujućom velikosrpskom propagandom kao i provođenjem nasilja nad Srbima, pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, a potom je, upornim oružanim napadima na JNA, isprovociran njen oružani odgovor.

Tako smo dobili i “agresiju” i “agresora” jednako kao i “okupirani” teritorij kojeg je, je li, onda trebalo osloboditi “veličanstvenom” VRO “Oluja”, kojom je nekoliko tisuća kvadratnih kilometara dotad “okupiranog” teritorija “oslobođeno” od ljudi i imovine.

E pa radi tog oslobađanja od ljudi i imovine, kojim je protjerano oko 250.000 ljudi, a “oslobođeni teritorij” neviđenom pljačkom i razaranjem pretvoren u pustoš, koje međunarodno pravo poznaje kao zločin protiv čovječnosti, sudi se i Gotovini i Markaču, a sudilo bi se i Tuđmanu i još nekima da su poživjeli.

Budući da su se sve te operacije odvijale pred očima svijeta, gotovo pred TV kamerama, a svakako pred očima međunarodnih promatrača i pripadnika UNPROFOR-a, onda se mantre o Domovinskom ratu u okviru proglašenih istina mogu “prodavati” jedino na “domaćem tržištu” kao isključivo “hrvatski proizvod”.

U obrazloženju svojih presuda, a pogotovo onih nepravomoćnih izrečenih Gotovini i Markaču, sud je na osnovu masovnosti počinjenih zločina, koji se ne mogu pripisati samo nekolicini zločinaca, jer opljačkati 20-tak tisuća stambenih i gospodarskih objekata i pretvoriti koju tisuću kvadratnih kilometara teritorija u spaljenu zemlju, a potom ubiti preko 600 civila, se ne može slučajno, već samo namjerno, ustvrdio postojanje UZP-a.

Dakle sud sudi jednako direktnim počiniteljima zločina kao i onima koji su po zapovjednoj odgovornosti odgovorni, jednako radi pootsticanja na zločin, nepoduzimanja preventivnih mjera kao i nepoduzimanja pravnih radnji u smislu kažnjavanja počinitelja zločina, a nipošto ne sudi hrvatskoj državi ili narodu, niti ih na bilo koji način drži zločinačkim.

Ali na scenu stupaju oni iz hrvatskog političkog establishmenta i to gotovo neovisno o tome kojoj stranci, odnosno poltičkoj opciji pripadaju, koji će braniti proglašene istine, a naročito “stvaranje države”, a onda i njenog “tvorca” poistovjetiti s Hrvatskom, pa ako se njega optuži za ratni zločin, onda se kao optužilo i državu i narod.

I premda je Ustavnim zakonom Haaški sud de facto (i) hrvatski sud, u stvarima procesuiranja ratnih zločina i zločina potiv čovječnosti i nadređen nacionalnom pravosuđu i premda niti u jednom procesu ni njegovo tužiteljstvo niti ikoji sudac ili sudsko vijeće nisu doveli u pitanje ni pravo Hrvatske na osamostaljenje, ni njeno pravo na teritorijalnu cjelovitosti, jednako kao ni pravo njenog opstanka kao subjekta međunarodnog prava, a jednako tako nikad nitko nije ni pokušao kvalificirati bilo hrvatski narod ili hrvatsku državu kao zločinačke, za hrvatski politički establishment je taj sud “politički sud koji sudi hrvatskom narodu i državi proglašavajući ih zločinačkim”.

To je mantra koja se neprekidno ponavlja, pa je u smislu potrebe da se Hrvatsku obrani od nečega za što je nitko ne optužuje podnijet svojedobnmo zahtjev da sud prihvati RH u svojstvu “prijatelja suda”, što je sudsko vijeće opravdano odbilo.

Inače od samog početka rada Haaškog suda na njega se iz Hrvatske pokušava politički utjecati, angažiranjem lobističkih kuća i odvjetničkih ureda, na što su potrošene desetine milijuna dolara. Sjetimo se samo cirkusa oko onog Rivkina.

A onda su hrvatski politički establishment “šokirale” nepravomoćne presude Gotovini i Markaču, pa se ponovo angažiraju lobisti radi političkig pritiska na sud, RH ponovo nudi za “prijatelja suda”, opet da se obrani od nečega za što je nitko ne optužuje, što sud kao potpuno bespredmetno odbija, a onda se za “prijatelja suda”, angažirani od RH, nude dvanaestorica “vojnih i pravnih eksperata”, koje sud u utorak, 14. 02. 2012., također odbija.

Sad valjda konačno možemo očekivati da će prestati guranje RH na optuženičku klupu Haaškog suda, ali će se novac vjerojatno i dalje bacati, jer ukoliko se na postigne dogovor sa R Srbijom, slijede procesi po bespredmetnoj hrvatskoj tužbi i jednako utmeljenoj srbijanskoj protutužbi za genocid.

Dobro, budući da bi bilo prtepretenciozno očekivati da se do izricanja pravomoćne presude Gotovini i Markaču bar netko u hrvatskom političkom establishmentu opameti, a ne postoji šansa da bi oni u žalbenom postupku mogli mogli biti oslobođeni, onda nas poslije izricanja pravomoćnih presuda opet očekuju šokovi, nevjerice I zgražanja nad “osudom Hrvatske”.

Priča će s obnoviti nakon izricanja presuda “sekretarima SKOJ-a” iz HR HB.

nesprjeečavanje počinitelja zločina kao I njihovo neprocesuiranje za provođenjem nasilja nad Srbima uzrokovanom poticanim nacional-šovinizmom jednako kao I sa srbijanske strane poticanim vekoristio se “najteži” argument a to su rezultati referenduma iz 1991., kao da je referendum bio obavezujući, a pravni sustav u to vrijeme nije poznavao institut obavezujućeg referenduma i kao da je referendumsko pitanje glasilo: “Jeste li za to da se Hrvatska nasilno pa i ratom otcijepi od SFRJ?”rosčemu bi nadam se nakon što je žalbeno vijeće u slučaju Gotovine I Markača opetovane odbijenice podneska skupine “međunaroddnih vojnih I pravnih eksperata”

Upornim pak odricanjem RH od SFRJ, odnosno SRH, hrvatski politički slijepci zapravo žele, namjerno ili nenamjerno svejedno, prikazati Hrvatsku kao pravnu sljednicu tzv. NDH.

Arsenal tih postupaka zaista je impozantan od izjednačavanja kvislinga, eufemistički nazvanih “pripadnici hrvatske domovinske vojske”, u pravima s antifašističkim borcima, toleriranja promocije fašizma, od čega su Thompsonovi koncerti najmanje zlo, financiranje tobožnje komemoracija, a ustvari ustaških derneka na Bleiburškom polju, toleriranjem “misa zadušnica” za Pavelića, nazivanja ulica po ustaškim zločincima, rušenju spomenika antifašističkoj borbi, preko tobožnjeg stvaranja države, kojim se želi iskazati tobožnji državni diskontinuitet i negirati državnost SRH u SFRJ, pa do proglašavanja antifašizma zločinom i ispričavanja u ime RH za ustaške zločine počinjene u 2. Svjetskom ratu.

Mene samo zanima rade li predstavnici hrvatskih vlasti i hrvatskog političkog establishmenta uopće to što rade iz neznanja ili su u funkciji nečijih tuđih interesa?

A potom jesu li povijesne i druge činjenice baš toliko nejasne da ih svatko može proizvoljno interpretirati?

Da ne idem u pojedinosti, navest ću samo ključne lako provjerljive fakte:

Činom okupacije njenog državnog teritorija i kapitulacijom kraljevske vojske potpisanom 17. 04. 1941., Kraljevina Jugoslavija nije prestala postojati, pa i bez obzira na to kakvo je teritorijalno ustrojstvo okupator proveo i na koji način organizirao vlast. Kraljevska vlada radila je u Londonu, sva veleposlanstva Kraljevine Jugoslavije u zemljama izvan domašaja sila Osovine nastavila su rad i nijedna od tih zermalja nije s njom prekinula diplomatske odnose, što znači da je i međunarodni subjektivitet Kraljevine Jugoslavije ostao neupitan

Kraljevina Jugoslavija bila je unitarno uređana država, u takvoj državi se bez suglasnosti njenih vlasti ne mogu formirati nikakve političke autonomije, a pogotovo ne države, čime želim reći da je i uspostava tzv. NDH bio nelegitimni i nelegalni čin proveden isključivo voljom okupatora.

Pod vodstvom i u organizaciji jugoslavenskih komunista podignut je općenarodni narodnooslobodilački ustanak protiv okupatora koji je imao sva obilježja antifašističke borbe.

Jugoslavenski komunisti su nacionalno pitanje na području Jugoslvije pokušali riješiti priznavajući potpunu ravnopravnost svim narodima uspostavom njihovih nacionalnih država, nositelja izvornog suvreniteta, koje će se potom odreći dijela tog suvereniteta i udružiti u Jugoslaviju uređenu na federativnim osnovma, koja će tako na temlju izvedenog suvereniteta postati subjektom međunarodnog prava. Na tom tragu će i ZAVNOH u funkciji ustavotvorne skupštine 1943. uspostaviti FDH kao nacionalnu državu hrvatskog naroda.

Na Teheranskoj konferenciji “velike trojice” (Roosevelt, Staljin, Churchill) donesene su odluke:a) jugoslavenskim partizanima priznaje se status boraca protiv fašizma, a time i njihovo svrstavanje u redove antifašističke koalicije, b) Jugoslavija će nastaviti postojati (nije spominjano njeno društveno-političko uređenje) i c) neće se dopustiti opstanak bilo kojoj kvislinškoj tvorevini uspostavljenoj voljom nacista fašista ili militarista. Ovaj stav je potvrđen na konferenciji “velike trojice” na Jalti, s time da je tamo usvojeno da će u Jugoslaviji politički utjecaj Istoka i Zapada biti podjednak (čuveno Churchillovo “fifty-fifty”) što nema nikakve veze s bilo kakvim teritorijalnim podjelama i “granicom na Drini”

Ovo sam naveo samo kao ilustraciju nepostojanja bilo kakve mogućnosti povezivanja današnje RH s kvislinškom tvorevinom, tzv. NDH, a time i zločinima koje je počinio ustaški režim. Zašto se onda za te zločine Josipović ispričavao Židovima u Knessetu, kad RH nije pravni sljednik tzv. NDH. Smisla bi možda imalo da se ispričaju “mjeritelji visine slavonskog kukuruza” kao “njegovatelji tradicije ustaškog pokreta”, kojima naravno takva isprika ne pada na pamet, ali je potpuno besmisleno da se predsjednik države uspostavljne na rezultatima antifašističke borbe bilo kome ispričava za zločine koje su počinili fašisti. Kani li se onda možda taj politički bezveznjak i štetočina ispričati I za zločine koje su neki pripadnici “Hrvatske legije” počinili u Harkovu ili Staljingradu? Bilo bi lijepol!

Druga realna opasnot koja prijeti Hrvatskoj, radi njenog guranja u pravno sljedništvo tzv. NDH, možda čak i veća od sramoćenja radi povezivanja s ustaškim režimom, jer očito je da ovi srama nemaju, je i naknada imovine poslije 2. Svjetskog rata oduzete protjeranim Nijemcima, Austrijancima i Talijanima, a svjedoci smo da se takvi zahtjevi množe, bez obzira na to što je isplata tih naknada rješena međudržavnim sporazumima s SFRJ s Njemačkom i Italijom, naravno pod uvjetom da je RH pravna sljednica /SRH) SFRJ.

Sporazumom Tito – Šubašić, osigurano je da Titu bude povjeren mandat za sastav nove vlade, čime je Jugoslaviji osiguran kontinuitet, legitimitet i legalitet, provedeni su višestranački izbori na kojima je pobijedio NF, čime su na vlast došli komunisti.

Jugoslavija se ubrzano obnavlja i izgrađuje, postepeno se demokratizira i izgrađuje dotad neviđen specifični sustav vlasti i upravljanja, afirmira se u međunarodnim odnosima, a Titto postaje svjetski lider.

Od potpunog anatemiziranja i neprihvaćanja posebno bivših okupatorskih zemalja Njemačke i Italije, a posebno Vatikana, dolazi do sklapanja međudržavnih ugovora koji u završnim odredbama imaju članak koji glasi:

“Ovim ugovorom se konstatira da između između zemalja potpisnica nema više spornih pitanja”.

Sve te međudržavne ugovore je nakon svojeg izdvajanja iz SFRJ baštinila i RH, kao pravna sljednica SRH a time i SFRJ. Među prvima se zato postavlja pitanje zašto RH nije međudržavne ugovore između SFRJ i Svete stolice jednostavno prihvatila kao svoje, već je išla sklapati nove, nadasve ponižavajuće.

Bilo kako bilo, postavlja se pitanje zar nitko u vrhovima hrvatskih vlasti ne razumije koja se šteta nanosi Hrvatskoj gurajući je, bilo na optuženičku klupu Haaškog suda, bilo proglašavajući je pravnom sljednicom tzv. NDH?

Sve ovo što nam se kao narodu i kao državi događa u zadnjih dvadesetak godina usporedivo je s tužnom sudbinom Whitney Houston, jer smo se u proteklih dvadesetak godina ponašali tako kao da je u preambuli ustava bivše države bilo navedeno pravo na samoodređenje naroda do samouništenja, jer tim putem, putem samouništenja, nepokolebljivo i nezaustavljivo kročimo.

Jednako kao što je Whitney Houston, obdarena prelijepim glasom i stasom, nakon što je svoju sudbinu vezala za ružnog i problematičnog Bobby Browna, počela svoj put, put samouništenja, put bez povratka, jednako tako je putem samouništenja krenula i Hrvatska odabravši si za životnog partnera jednako ružnog i problematičnog Franju Tuđmana.

Prelijepu i perspektivnu zemlju, koju su nam namrli naši preci, počesto se u povijesti ni sami ne snalazeći najbolje i ne birajući možda uvijek za narod i državu najbolja riješenja, uspjeli smo, u za narod i državu izuzetno kratkom periodu od samo dvadeset godina, pretvoriti u „muljevito dno Evrope“.

I kao što je pokojna pop-diva, već dobrano uzdrmana drogom i alkoholom, na što ju je „navukao“ Bobby Brown, znala reći da je ona sama sebi najveći prijatelj i najveći neprijatelj, tako smo i mi sami sebi i najveći prijatelji i najveći neprijatelji, i mi se dalje drogiramo svojim nacional-šovinizmom na koji nas je „navukao“ Franjo Tuđman.  

Jednako razorno, kao što je Whitney Houston razarala droga, koju joj je podvalio Bobby Brown, nas kao narod razaraju proglašene istine, a ustvari podvale i floskule, koje nam je podvalio Franjo Tuđman od „Hrvatske eksploatirane gore od bilo koje kolonije“, preko  „stvaranja države“, pa do „Domovinskog rata“ i njegovog najistaknutijeg produkta „hrvatskih branitelja“.

I kao što se Whitney Houston, valjda svojom voljom, uspjela konačno odvojiti od Bobby Browna, nije se prestala drogirati, tako da to odvajanje i nije imalo nekakvog značaja, tako se i Hrvatska, doduše ne svojom, nego Božjom voljom, uspjela odvojiti od Franje Tuđmana, nažalost nastavljajući se „drogirati“ i „opijati“ jednakim žarom kao i za Tuđmanova života.

Whitney nije mogla prestati, premda je navodno više puta pokušavala, nije se mogla odvići posebno od pušenja cracka koji ju je uništavao i umno i fizički i materijalno, a niti Hrvatska se ne može odviknuti od pušenja Tuđmanovog „cracka“, prvenstveno zato jer se nije niti pokušavala odviknuti od toga zla, jer izgleda da u Hrvatskoj nema nikoga od ugleda i imena koji bi narodu raskrinkao Tuđmana i sve njegove laži, uvjetovane malignošću njegove ličnosti označene vlastohlepljem, častohlepljem, lakomošću, gramzivošću, zadrtošću i netolerancijom.

Ispada tako da je za dvije dive, dvije rasne ljepotice, Whitney Houston i „Lijepu našu“, fatalan bio izbor pogrešnih muškaraca za koje su vezale svoje sudbine.

I dok je Whitney nepovratno otišla, za Hrvatsku, iako je u teškom stanju i „na aparatima“, još ima nade, ako se u dogledno vrijeme stvori „kritična masa“ umnih ljudi koji će smisliti terapiju odvikavanja i konačno očistiti njen organizam od droge zvane proglašene istine, koja pogoduje fašizaciji hrvatskog društva.

Da, „Lijepa naša“ će bez temeljite detuđmanizacije i deustašizacije nepovratno otići putem Whitney Houston.

PS

Samo kao ilustraciju navodim današnji razgovor na temu državnog proračuna s mojim prvim susjedom, čovjekom 25 godina mlađim od mene, zajedno samo svojedobno pristupili u „Narodnu zaštitu“, a onda je on u jesen 1991. mobiliziran, dakle hrvatski je branitelj.

Ja ponavljam moju mantru kako bez „kljaštrenja“ prava hrvatskih branitelja i njihovim svođenjem na razinu prava boraca NOR-a, ne postoji ni najmanja mogućnost da se Hrvatska izvuče iz krize, ona jednostavno taj teret nije u stanju nositi, a on mi ironično odgovara: “Pa jesi li ti lud, zar zaista želiš da propadnu svi ovi automat klubovi, sportske kladionice, a bogami i ne malobrojni kafići, ako bi ostali bez svojih „braniteljskih posada“? Uđi u bilo koji automat klub u sred bijela dana, vidjet ćeš da su prepuni ljudi mojih godina. To ti znači samo jedno, a to je da se novac iz državnog proračuna ne zadržava u džepovima branitelja, nego se samo putem branitelja doznačuje vlasnicima automat klubova, sportskih kladionica i kafića.“

Nazdravlje!

A nisu samo prekomjerna izdvajnja za branitelje, tu je i nezasitna KC, a o odlijevanju novca u BiH da ne govorim ...

I referendum, ako treba, a trebao bi!

Malo imamo plan za promjene, pa ga malo nemamo, malo znamo kako, pa malo ne znamo, malo izaberemo zastupnika u Hrvatski sabor, pa mu odmah skidamo imunitet, jer kao nismo znali ono što smo morali znati, malo imenujemo dužnosnike, pa ih malo opozivamo, malo imenujemo člana NO, pa ga odmah opozivamo, a znali smo da ga ne bi bilo pametno imenovati, malo premijer najavi jedno, a malo potpredsjednik, ili ministar nešto drugo na istu temu, malo ministar objavi jedno, pa ga malo premijer demantira …

Ali tko sam ja da narušavam idilu, ako 49 % građana RH tvrdi da “zemlja ide u dobrom pravcu”?

Ipak netko i to mora … ne znam zašto, ali ja osobno više vjerujem V. Ferdeljiju nego Z. Milanoviću.

Vlada Z. Milanovića svojski se trudi ne dirati ono što bi itekako morala, ne uzimati od onih od kojih bi itekako morala, niti uskraćivati onima kojima bi itekako morala …

Kod Milanovića, osim samodopadnosti svega drugog manjka, da, V. Ferdelji je bio u pravu, Milanović nema hrabrosti za sprovođenje pravih mjera, ispravljanje “krivih Drina” i čišćenja “naplavina” koje su nanijele HDZ-ove “bujice”.

Kao preduvjet bilo kakvog napretka/promjena/reformi, trebalo bi početi mijenjati kolektivnu svijest hrvatskog naroda oslobađajući ga Tuđmanovih floskula i podvala sadržanih u proglašenim istinama, koje poput olovnih utega čitav narod vuku u ambis. Narod je jednostavno okovan i omađijan “stvaranjem države” (ništa stvarano nije, Hrvatska je bila država i kao država se otcijepila od savezne države), “obrambenim, pravednim i pobjedonosnim Domovinskim ratom” (rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja), “veličanstvenom VRO “Oluja”” (faktički bez ijedne bitke, ali uz silnu pljačku, palež i razaranja objekata), “regionalnom vojnom silom” (moš' mislit'), “gospodarskim čudom” (uništavanjem gospodarstva kroz pretvorbu vlasništva i privatizaciju, a ustvari neviđenu pljačku vlastitih građana), “braniteljstvom” (stvaranje kaste nedodirljivih glasača HDZ-a, koji kroz svoja prava i privilegije doslovce proždiru državu), sustavno izgrađivanim mitom oko Vukovara (tko je zapovijedio da se u Vukovaru napadne JNA i time uništio grad?) …

Ako ne znaju kako ili ni sami nisu načisto što je istina vezano za rat i osamostaljenje, neka si pažljivo pročitaju obrazloženja presuda Haaškog suda i shvate da to nisu nikakvi “politički pamfleti” kako ih je okarakterizirao čovjek s “vrhunskim pravnim obrazovnjem” i rodonačelnik “nove pravednosti”, koji bi morao znati da se raskrinkavanjem Tuđmana, ali i njegovih apologeta, ne može štetiti, već samo koristiti Hrvatskoj.

1. Odgovorna vlada morala bi izvršiti promjenu teritorijalnog ustrojstva države, koje je, uspostavom županija, gradova i općina, koji nemaju vlastitih prihoda niti za osiguranje plaća svojih čelnika, HDZ uspostavio, prvenstveno kako bi osigurao sinekure brojnim svojim članovima-glasačima. To što, prvenstveno SDP, to ne želi mijenjati, samo potvrđuje klijentelizam i u njegovim redovima, a stanje u drugim strankama nije bolje.

Što bi npr. falilo Hrvatskoj podijeljenoj na četiri do pet regija s općinama s fiskalnom autonomijom, koje bi bile kadre financirati vlastite potrebe ali i voditi brigu o vlastitom razvoju, a kroz vlastiti razvoj i o razvoju države u cjelini.

E da, ali to bi značilo decentralizaciju državne uprave, o kojoj se u svim strankama laprda, ali prije

dolaska na vlast, kad se vlasti dočepaju, priča o decentralizaciji prestaje.

Zašto, pa i kroz dislokaciju pojedinih ministarstava, ne bismo jačali regionalne centre, pa recimo

ministarstvo poljoprivrede preselili u Osijek, pomorstvo promet i veze u Rijeku, turizam u Pulu, znanost u Split itd.

2. Odgovorna vlada morala bi bezodvlačno izvršiti reformu državne uprave, koja bi trebala teći paralelno s procesom teritorijalnog preustroja, pa i pod cijenu otpuštanja viška zaposlenih, ako takav višak postoji.

Ako je nužda, a ne samo da je nužda, nego je imperativ, smanjenje deficita državnog proračuna, onda prvenstveno treba skresati rashodovnu stranu uzimajući prvenstveno otamo gdje se rasipa šakom i kapom:

3. Odgovorna vlada bi se prvenstveno trebala, ne samo pozabaviti nego uvesti reda u osinje gnijezdo zvano ZMIOH, zato jer se kroz mirovinski sustav odlijevaju ogromna sredstva, koja uplate u fond generacijske solidarnosti ne mogu pokriti, prvenstveno zato što je taj sustav opterećen svim i svačim, od kojekakvih rješavanja “viškova” zaposlenika njihovim zbrinjavanjem kroz prijevremeno umirovljenje uz “dokup staža” ili bez njega, preko umirovljavnja po posebnim uvjetima i na kraju rak-rana sustava, braniteljske mirovine.

O povlaštenim mirovinama kvislinga mislim da nema potrebe trošiti riječi u državi koja se fura na svoj antifašizam.

Prvo bi trebalo iz sustava ukloniti sve lažnjake - “rubaliste”, a njih je prema nekim procjenama nekoliko desetaka tisuća, jer dr. Rubala niti je bio usamljen niti sam, niti je “uredovao” kratko vrijeme.

Drugo, iz sustava generacijsake solidarnosti izdvojiti sve one mirovine koje su obračunate prema posebnim propisima. Sve te mirovine obračunati prema općim propisima i takve isplaćivati iz sredstava Fonda, a razliku isplaćivati iz državnog proračuna.

“Respektabilne mirovine” koje je J. Kosor kao “brižna majka” uspjela “priskrbiti” braniteljima, kroz njihovo ničim zasluženo diviniziranje, isplaćivati isključivo iz sredstava državnog proračuna, tako da ta stavka bude jasno vidljiva hrvatskim poreznim obveznicima i svim građanima Hrvatske.

Prikazati i sva sredstva koja su se temeljem drugih prava i privilegija “slegla” u braniteljske džepove u zadnjih 15 godina, čemu treba pribrojiti i sva sredstva utrošena za obnovu objekata u vlasništvu Srba nepotrebno i namjerno (“da se Srbi nemaju na što vratiti” - prema G. Šušku) uništenih u “oslobodilačkim akcijama” HV. A pogotovo objekata koji su uništeni iako su bili daleko od zone ratnih djelovanja.

Na kraju napraviti izračun troškova odnosno izdataka za branitelje u narednih pedeset godina, neka narod vidi koliko su ga već koštali i koliko će ga još koštati oni koji su mu “stvorili državu”.

Potom raspisati referendum sa dva pitanja:

1. Jeste li za to da braniteljima i dalje ostanu ista prava i mirovine, koje su dosad ostvarivali?

2. Jeste li za to da se branitelji u pravima i mirovinama izjednače s borcima NOR-a?

4. Poštujući ustavni princip o sekularnosti države i društva prestati iz proračuna financirati vjerske zajednice, a pogotovo KC, a njihovo poslovanje uvesti u sustav PDV-a. To naravno znači reviziju sramotnih “Radićevih” ugovora sa Svetom stolicom, jer ti ugovori nisu Sveto pismo pa da se ne mogu mijenjati. Značilo bi to i redefiniciju uloge KC u hrvatskom društvu, pa tako iz MORH-a isključiti Vojni ordinarijat, jer je njegova pozicija u uprotnosti a Ustavom, a iz škola isključiti vjeronauk, kao isključivo vjersku kategoriju, čije mjesto je u crkvi, a ne u odgojno-obrazovnoj instituciji.

Za financiranje vjerskih zajednica usvesti crkveni porez na dobrovoljnoj osnovi, što bi u “zemlji s 90 % katolika” moralo za KC osigurati blagostanje.

Prestankom financiranja KC iz poračuna i uvođenjem poslovanja Crkve u sustav PDV-a, državni proračun bio bi “bogatiji” za najmanje 500 milijuna kuna godišnje, a Crkva bi došla na svoje, jer bi se financirala iz sredstava prikupljenih crkvenim porezom.

Ako i u ovom slučaju vlasti nemaju hrabrosti, neka se obrate za pomoć narodu, pa mu prvo predoče sva davanja Crkvi, kao i prikaz gubitaka koje državni proračun ima radi toga što poslovanje Crkve nije u sustavu PDV-a, a potom raspišu referendum s pitanjem:

Jeste li za to da se revidiraju Ugovori RH sa Svetom stolicom, a položaj KC i njeno financiranje redefiniraju skladno ustavnimm principima sekularnosti (odvojenosti crkve od države) hrvatske države i društva?

5. Ne znam tko je i koliko svjestan činjenice da se “ustavna briga o Hrvatima u iseljeništvu” svodi uglavnom na financiranje relikata HR HB, ali i KC u BiH, ali i na neprekidno patroniziranje i miješanje u unutarnje stvari te države, što vodi u njenu permanentnu destabilizaciju. Radi toga iz svijeta sve češće pristižu prigovori da se odnos RH prema BiH ne mijenja, a ponašanje dr. Ive Josipovića, kad je BiH u pitanju, izjednačava se s onim pogubnim Tuđmanovim.

Pritom se uporno previđa činjenica da Hrvati u BiH nisu nikakvo iseljeništvo nego konstitutivni narod na čitavom teritoriju te države.

Odlijevanje sredstava državnog proračuna u BiH trebalo bi zaustaviti i državnom proračunu uštedjeti možda i milijardu kuna godišnje (ako je Sveučilište u Mostaru samo koštalo 600 milijuna).

Naravno da treba temeljito pročešljati i sve korisnike sredstava socijalne skrbi, jer ima mnogo onih koji koriste neki od vidova socijalne pomoći iako na to nemaju pravo. I tu se sigurno kriju nemale rezerve.

Eto i bez oduzimanja sredstava za poticaje u poljopivredi, što može značiti upropštavanje mnogih malih seoskih gazdinstava, ali i dodatno poticanje uvoza poljoprivrednih proizvoda, koji i jesu jeftiniji baš zato što su subvencionirani u zemljama porijekla, što vodi daljnjem upropaštavanju domaće poljoprivredne proizvodnje, moguće je bez velikih teškoća smanjiti državni proračun, ne za 9 % koliko je tražio guverner HNB, već za možda i punih 20 %, u odnosu na 2011. godinu.

Na svom putu prema punopravnom članstvu u EU Hrvatska treba naizgled učiniti još samo jedno, ratificirati Sporazum o pridruživnju u Hrvatskom saboru i tako provesti u život referendumsku odluku.
Zašto naizgled?
Pa zato što je Hrvatska i dalje pod paskom, jer EU monitoring potpisivanjem Sporazuma nije prestao, jednako kao ni hrvatska nastojanja u korist vlastite štete.
U mojem dnevniku:
http://pollitika.com/kao-operacija-vadenja-krajnika-kroz-anus
naveo sam da je Hrvatska bila gotovo isključivi krivac preprekama koje su iskrsavale na njenom putu prema punoipravnom članstvu u EU.

Tuđman nam je namro običaj donošenja zakona ili potpisivanja ugovora, sporazuma, protokola s “figom u džepu”, što znači da te zakone donosimo i dokumente potpisujemo, a da ih se nikad nismo kanili pridržavati.  
Najzorniji primjer je Ustavni zakon o suradnji s ICTY, sudom čije osnivanje je inicirao upravo Franjo Tuđman.
Prvi pokušaj podvale Haaškom sudu bilo ie izručivanje T. Blaškića, popraćeno uskraćivnjem relevantnih dokumenata kako tužiteljstvu tako i Blaškićevoj obrani.
Zašto je to podvala?
Pa zato što je T. Blaškić izručen sudu u den Haagu kao optuženik za masakr u Ahmićima, iako se dobro znalo da Blaškić nije zapovijedio napad na Ahmiće, ali se spomenutim uskraćivanjem dostave dokumenata stvorio privid njegove odgovornosti kao zapovjednika ZP Srednja Bosna.
Kako je u žalbenom postupku obrani omogućen pristup relevantnim arhivama, sud je bitno ublažio kaznu T. Blaškiću, iako se pokazalo da ni on baš nije bio potpuno nevin.

Po obrascu nepoštivanja vlastitog zakona uslijedio je cirkus s Gotovinom, najprije ga onemogućivši u informativnom razgovoru s istražiteljima Tužiteljstva Haaškog suda, a potom mu, po dostavi optužnice,  organiziravši bijeg i skrivanje.
U međuvremenu, prije sudbonosnog “locirati, uhititi i transferirati”, je u zemlji od Gotovine stvaran kult “heroja a ne zločinca”, a sa strane suda kroz mehanizme OUN i EU pojačavan pritisak za njegovo izručenje, hrvatski premijer, dr. I. Sanader, izjavljuje da je Gotovina za njega nevin, a ipak će ga poslije neizdržljivog pritiska iz EU i svijeta morati izručiti …

U procesu protiv Gotovine, Markača i Čermaka izrečene su nepravomoćne presude, koje u suštini predstavnici izvršne vlasti ne bi smjeli komentirati, zato što je temeljem Ustavnog zakona Haaški sud (i) hrvatski sud, a u stvarima ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti u periodu 1991.-1995. i nadređen nacionalnom pravosuđu.
Budući da predstavnici hrvatske izvršne vlasti Haaški sud de facto ne priznaju, onda su si dopuštali luksuz, ne samo biti “konsternirani” i “zgroženi” presudama, nego i komentirati nepravomoćne presude i najavljivati akcije u smislu političkog pritiska na sud (sic!).
Predsjednik države, čovjek s “vrhunskim pravnim obrazovanjem”, izjavljuje da ne prihvća obrazloženje nepravomoćnih presuda, prethodno ih, “da se Vlasi ne dosjete”, proglašavajući političkim pamfletom.
Izjavljuje taj politički nepismenjak da Gotovini nije pred Haaškim sudom mjesto kao optuženiku, već da su tamo trebali biti neki drugi ljudi, a to je ponovio i pred Generalnom skupštinom OUN, samo je propustio reći kome je tamo mjesto,ako već on zna da Gotovini nije. Za Tuđmana, Šuška i Bobetka sigurno znamo, da bi tamo bili, da nisu “pobjegli u sigurnu luku”.
Istini za volju, možda Gotovina zaista ne bi bio tamo da mu je omogućen razgovor s predstavnicima suda kao što je to omogućeno generalu P. Stipetiću i nekolicini drugih, koji su sudu dali zadovoljavajuća obrazloženja događanja koja su ih mogla teretiti i protiv njih nisu podizane optužnice.
Što se mene osobno tiče, mišljenja sam da je po zapovijednoj odgovornosti i prije Gotovine suditi trebalo i I. Vekiću i I. Jarnjaku, radi neprocesuiranja počinitelja i najtežih zločina.

Premijerka ide i korak dalje od šefa države, pa na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, a ustvari Dana izgona “viška” Srba iz Hrvatske u Kninu s govornice pozdravlja nepravomoćno osuđene generale, što će izazvati buru prosvjeda iz EU.

O da, radi našeg čuvenog poistovjećivanja što hrvatske države (“da nije bilo ovoga/ovih ili onoga/onih, ne bi bilo ni Hrvatske”), što hrvatskog naroda (“svi smo mi ovaj ili onaj”), s “istaknutim” pojedincima, mahom osumnjičenima ili optuženim kao počiniteljima gnjusnih zločina, Hrvatsku su, ne samo “heroji a ne zločinci” i profesionalni “dignitetlije”, nego i predstavnici vlasti, gurali na optuženičku klupu Haaškog suda.
Zato je na granici anegdote bilo nuđenje Hrvatske sudu u svojstvu “prijatelja suda”, što je sud radi naše čuvene “vjerodostojnosti” glatko odbio.
Premijerka je, valjda od nekog pametnog, upozorena da nije baš najpametnije ne samo političkim sredstvima pritiskati sud, nego da nije pametno ni najavljivati takvu akciju, pa je prestala o tome javno govoriti.

A onda, iznenada, uoči statusne konferencije povodom žalbi Gotovine i Markača, vijest da je skupina američkih eksperata pripremila podnesak sudu kojim će dokazati da nije bilo pretjeranog granatiranja Knina i time će kao Gotovina odmah biti oslobođen (sic!).
U međuvremenu “Jutarnji list” od 24. 01. 2012. (http://www.jutarnji.hr/pisanje-podneska-haagu-stajat-ce-nas-najmanje-4-176-milijuna-kuna/1001944/) objavljuje kako je hrvatska vlada sklopila ugovor s američkom lobističkom kućom Patton Boggs LLP, koja bi trebala napisati podnesak Haaškom sudu, odnosno politički izlobirati da se Hrvatskoj prizna status prijatelja suda.
Mislim da ne moram posebno naglašavati kako je lako moguće da nam se ovaj pokušaj političkog pritiska na Haaški sud na kraju obije o glavu, pa neke od članica EU odbiju ratificirati naš Sporazum o pridruživanju.

A Hrvatska je nakon što joj je “hrvatski George Washington” punih deset godina uništavao ugled i vjerodostojnost, se jednostavno trebala ograditi od Tuđmana i njegove ostavštine, jer su on i ta njegova ostavština u obliku ostataka nakaradnog režima prožetog nacional-šovinizmom, ostali do danas ispriječeni između nje i civiliziranog svijeta.
Nije Hrvatska neprihvatljiva svijetu, svijetu je Tuđman bio i ostao neprihvatljiv.
Uostalom da je poživio, završio bi na optuženičkoj klupi Haaškog suda optužen za najteže zločine.
http://feniks.bloger.hr/post/u-haag-je-trebao-cijeli-politicki-i-vojni-vrh-hrvatske/576892.aspx

Ali ne, hrvatski politički establishment se svim silama trudi prikazati Tuđmana kao tvorca hrvatske države (“da nije bilo Tuđmana, ne bi bilo ni Hrvatske”), kao da hrvatska država nije postojala prije Tuđmana, evo se i HDZ, valjda u korist vlastite štete, “vraća Tuđmanovim korjenima”, bar tako najavljuju svoj izborni sabor u svibnju.

Jedina prava Tuđmanova “zasluga” za hrvatsku državu i hrvatski narod je uvlačenje zemlje u nepotrebni rat za teritorije (podjela BiH) i etničko čišćenje (svođenje ukupnog broja Srba u RH na “podnošljivu razinu”) i besprimjerna pljačka vlastitog naroda pod eufemističkim imenom “pretvorba vlasništva i privatizacija”.
To bi bio sukus Tuđmanovog “stvaranja države”.
Posljedice tog “stvaranja” su mnogobrojne i uništavajuće i po narod i po državu, od stvaranja kaste nedodirljivih koji kroz svoja prava i privilegije jednostavno “žderu” državu, preko korupcije i kriminala kao načina življenja, pa do bujanja nacional-šovinističkih strasti i buđenja fašizma, a mi umjesto da se Tuđmana s gnušanjem odričemo, mi ga slavimo i natječemo se u odavanju priznanja, jer “da nije bilo Tuđmana ne bi bilo ni Hrvatske”, zaboravljajući da je Hrvatska radi Tuđmana, prvo bila pod “tihim” sankcijama, a prijetilo joj je i proglašenje onakvih sankcija pod kakvima je umirala Srbija. 
Spomenici Tuđmanu se množe … a Tuđman je tek smrću izbjegao status optuženika pred Haaškim sudom, gdje bi se sasvim sigurno pridružio svojem prijatelju S. Miloševiću.
Doduše i u Srbiji se javljaju neki koji bi podizali spomenike Miloševiću, ali to već nije naš problem, mada upućuje na stanje svijesti koje je isto ili slično kod oba naroda.

Najgore od svega je što je hrvatski politički establishment, dakle jednako oni na vlasti kao i opozicja, uvjeren kako je posao ulaska u EU dovršen i da više nisu izgledne nikakve prepreke.
A jel' tome baš tako?
Nije, jer da je tako, onda bi monitoring bio ukinut.
A monitoring nije ukinut i zato bi se odgovorne vlasti trebale ipak pametnije ponašati, kako bi se izbjegla opasnost da se nekima od zemalja EU dade dovoljno “štofa” da padnu u napast i odbiju ratifikaciju Sporazuma o pridruživanju, pa bismo negdje za godinu i pol mogli raspravljati o tome kako nas ovi ili oni mrze samo zato što smo Hrvati.
Ta radi čega bi drugoga, zar ne!?

“Prijatelj suda”?
Kako da ne!?

(Kažu da je teško i komplicirano, ali ipak moguće)

Nakon silnih samohvala i pohvala jednih drugima, su nas pozicija i opozicija u Hrvatskom Saboru „obradovale„ donošenjem Deklaracije o ulasku u EU.

I to je sve što su hrvatske vlasti mogle učiniti na putu ulaska RH u EU, hrvatski građani će svoje ZA ili PROTIV reći na referendumu 20. 01. 2012., a potom parlamenti punopravnih članica EU ratifikacijom Pristupnog sporazuma.

Put do toga bio je težak, vijugav i trnovit i to ne krivnjom drugih, jer nama su uvijek drugi krivi, već našom krivnjom radi našeg durenja i prkošenja svima i svakom, proglašavajući neprijateljima sve i svakoga tko nam je makar uputio i dobronamjernu primjedbu.
 
Zašto si npr. ne bismo priznali da u EU ulazimo s dvadesetak godina zakašnjenja, s time da smo desetak godina izgubili  „obnavljajući hrvatsko kraljevstvo“, nepotrebno ratujući i uspostavljajući nacional-socijalističku državu u srcu Evrope na pragu 21. stoljeća, potom smo dobrih 5 godina izgubili što prkoseći svijetu skrivanjem Gotovine, a što prkoseći Slovencima.

Zašto govorim o kašnjenju od dvadesetak godina
Pa zato što je ta EU u rano ljeto 1991. ponudila SFRJ prekoredni promptni ulazak u EU i to kao punopravnoj članici uz „doping“ od 5,5 milijardi USD za restrukturiranje gospodarstva na izlazu iz gospodarske krize.
Uz dodatak da će se tako smiriti strasti, izbjeći sukobi koji vode u sve izgledniji rat, a onda u miru pripremiti sve da se one republike koje to žele izdvoje iz SFRJ i ostanu kao samostalne države punopravne članice EU.
Bilo je to gotovo na razini ponude koju se ne može odbiti, prihvatljivo za sve osim za „hrvatskog Georgea Washingtona“, koji mrtvo hladno izjavljuje da ga ni EU ni ikakve milijarde dolara ne zanimaju, jer on „obnavlja hrvatsko kraljevstvo“ i njegovog srbijanskog pandana, koji nije htio u EU „kao lakej“.
Ta kako bi oni pristali, kad su se u Karađorđevu još u ožujku 1991. sve dogovorili oko provedbe projekta „Humano preseljenje naroda i razmjena teritorija“, što je bio eufemizam za uspostavu etnički čišćih Velike Srbije i Velike Hrvatske na račun susjedne BiH?
Sredstvo za provedbu spomenutog projekta bio je rat, onaj isti koji je kasnije prozvan DR i kojem predsjednik Josipović tepa kao obrambenom, oslobodilačkom i pobjedničkom.

O da, o ulasku u EU nije se moglo ni razmišlati za vrijeme Tuđmanovog života, koji je istinaibog uvijek laprdao o pripadnost Hrvatske „srednjeeuropskom krugu“ istodobno uspostavljajući nacional-socijalističku državu u srcu srednje Evrope na pragu 21. stoljeća.
Bio je opsjednut vlastitom veličinom i mesijanstvom duboko uvjeren u „hrvatsko gospodarsko čudo“ i Hrvatsku kao „regionalnu vojnu silu“ i kao takav potpuno neprihvatljiv i Evropi i svijetu.

Tek Tuđmanovom smrću otvorila su se vrata Hrvatskoj kao mogućem kandidatu za ulazak u EU ...
I sve ni bilo gotovo za najviše tri godine da nije bilo izbjegavanja suđenja za ratne zločine počinjene s hrvatsake strane, da Gotovini nije omogućen bijeg i višegodišnje skrivanje, da nije bilo inaćenja i sporenja sa Slovenijom ...
Za to kašnjenje nam osim nas samih nitko nije kriv, ali mi sami sebi nikako nismo bili spremni postaviti pitanje zašto je sporno suditi počiniteljima najtežih zločina iz redova vlastitog naroda, zašto je Gotovini prvo onemogućeno da razgovara sa istražiteljima Haaškog suda, a kad je protiv njega podignuta optužnica mu je organiziran bijeg, a što je pak bilo toliko sporno u parafiranom Račan-Drnovšekovom sporazumu o morskoj granici između Hrvatske i Slovenije?
O da, bilo je tu i drugih naših bahaćenja i inaćenja poput onoga oko ZERP-a, što je također odnosilo vrijeme i uzrokovalo muke.

Zato ja taj naš ulazak u punopravno članstvo EU proglašavam zakašnjelim za dvadestak godina, a put do toga, radi njegove krivudavosti i mukotrpnosti, uspoređujem s operacijom vađenja krajnika kroz anus.

Na jučer (14. 01. 2012.) održanom skupu koji je na Trgu bana Jelačića u Zagrebu organiziralo14 izvanparlamentarnih stranaka i 15-tak udruga okupljenih u »Vijeću za Hrvatsku - Ne u EU«, nešto otprilike jedanko “jako” kao i “Hrvatski svjetski kongres”, građani su pozvani da na referendumu glasaju protiv ulaska Hrvatske u Evropsku uniju.

Skup je najavljivan kao masovni, a okupilo se, procjene kažu, svega nekoliko stotina pa do maksimalno dvije tisuće prosvjednika.

Busalo se tamo u široka hrvatska prsa, zaklinjalo u Hrvatsku i hrvatstvo, vrištalo protiv “izdajnika” Hrvatske i hrvatstva, a to su uz “pokvarene i izdajničke vlasti” i svi oni koji će na predstojećem referendumu svoj glas dati za ulazak Hrvatske u EU.

Svašta se tamo čulo, od optužbi na račun vlasti, ali i svih građana koji ne misle kao oni, preko najčešće izmišljenih pokuda EU, pa i nerijetkih psovki, dakle svega onoga što samo takvi “umovi” mogu izmisliti.

Mi bismo se primjerice trebali izjasniti protiv ulaska Hrvatske u EU, ako ni radi čega drugog, onda radi toga što će u dogledno vrijeme i Srbija ući u EU i eto ti vraga, opet ćemo biti u istoj državi zajedno sa Srbijom!?

Argument mi je iste “snage” kao i svojedobna Tuđmanova odbijenica ulasku SFRJ u EU radi hitne potrebe “obnove hrvatskog karljevstva”.

I standardno, kako su nas to već naučili, oni govore u ime većine hrvatskog naroda, a ta većina ih radi njihove “vjerodostojnosti” uporno ili ne želi slijediti ili ih potpuno ignorira.

Nadam se samo da je i predsjednik Josipović pogledao reportaže sa tog skupa, samo da vidi koje su se “eminencije” tamo okupile, jer tamo je upravo bila “krema” onoga što on naziva “našim ponosom” i čemu šakom i kapom dijeli odlikovanja, predvođeni Ž. Sačićem iz onog “prvog braniteljskog ešalona” koji su nas “obranili i državu nam stvorili”, a zapravo nas na čelu s Tuđmanom odveli u nepotrebni rat.

Naravno da nisu bili svi na okupu, na razini RH ih na našu nesreću ima puno više, a rado bi im se pridružili i brojni hrvatski biskupi, kao i drugi “uglednici”, samo eto nije baš, je li, zgodno, radi straha od mogućih drugih implikacija, gubitka beneficija ili dobro plaćenih sinekura.

Jedan “uglednik” mi je na tom skupu posebno manjkao, Miroslav Tuđman, koji je eto svoju silnu ljubav prema domovini i svu svoju nepokolebljivost uspješno prodao HDZ-u za zastupničko mjesto u Saboru. Domoljublje je domoljublje, ali i pragma je pragma, eto često i jača od “domoljublja”.

Da bi čovjek ispravno postupio u životu, mora raditi sve suprotno od onoga što zagovara primjerice kardinal Bozanić ili don I. Miklenić u GK, ali jednako tako i onog što zagovaraju Ž. Sačić i mnogi drugi iz “prvog ešalona” Josipovićevog “ponosa”.

Eto, ne znam kako kod vas, ali kod mene, ako je ikakvih dvojbi ikad i bilo, ovaj skup ih je odagnao, ja glasam "ZA".

Koliko jučer su najavljivali “promjene”, koliko jučer su nas uvjeravali da imaju “Plan 21” i da oni “znaju kako” promijeniti stvari nabolje ... ili je to bilo samo u predizborne svrhe sa željom da se doćepaju vlasti.

U tom “sveznanju” i “svemoći” posebno je kurčevit bio današnji ministar financija g. S. Linić, koji, kako vrijeme odmiče, postaje sve manje kurčevit, a sve više nas plaši daljnjim potonućem u recesiju, najavljujući ponovo svespašavajuću promjenu Zakona o radu, jer to kao od nas traže međunarodne financijske institucije, što je ordinarna laž, osim toga vrli ministar zaboravlja da se koliko jučer zgražao nad HDZ-ovim izbjegavanjem da se, usprkos 700.000 prikupljenih potpisa, raspiše referendum o promjenama Zakonu o radu.

HDZ vlasti su to opravdavale visokim troškovima, a onda ipak ne imajući kuda predlažu da se, budući da se u dogledno vrijeme planira održavanje referenduma o ulasku Hrvatske u EU, o istom trošku održi i referendum o promjenama Zakona o radu, na održavanje kojeg su prikupljeni potpisi obavezali vlasti.

Sindikati su, uz uvjet da se u međuvremenu ništa u Zakonu o radu ne mijenja, prijedlog ocijenili prihvatljivim.

Tako, gledano iz opozicijskih klupa, socijalno “neosjetljiva” Vlada Jadranke Kosor.

A danas eto na našu sreću znamo da ćemo 22. 01. 2012. izaći na referendum kako bismo se izjasnili o našem ulasku u EU, ali, vidi vraga, sa stanovišta vlsti, socijalno “osjetljiva” Vlada Zorana Milanovića referendum o promjenama Zakona o radu više i ne spominje, nju kao 700.000 prikupljenih potpisa ni na što ne obavezuje!?

Ona ima posebno senzibiliziranog S. Linića koji bezobrazno najavljuje daljnje kresanje radničkih prava, opravdavajući to tobožnjim zahtjevima međunarodnih financijskih institucija.

Odgovor na taj bezobrazluk trebao bi biti samo jedan – generalni štrajk.

No zasad iz meni nepoznatih rzloga sindikati šute, a trebali bi nadati dreku do neba.

Situacija traži akciju bez ikakvog oklijevanja ili odustajanja od referenduma.

Prije toga trebalo bi tražiti da nam g. Linić objasni kako on to misli kresanjem radničkih prava smanjiti proračunski deficit?

Bi li možda trebalo Zakon o radu promijeniti na način da jedino radničko pravo bude pravo na minimalnu plaću i to uz uvjet da mu je poslodavac želi isplatiti, a da nema nikakvih drugih prava, kao što je recimo socijalistička izmišljotina, pravo na godišnji odmor, otkazni rok, otpremnine i slično.

Jel' vrlom ministru jasno da čak ni u tom slučaju ne bi bez proračunskog deficita mogao financirati nezajažljive braniteljske apetite?

Jel' vrlom ministru jasno da braniteljske privilegije i “respektabilne mirovine” uz mega-kriminal u MIORH-u doslovno proždiru Hrvatsku.

Ali ne, ovi koje smo doveli na vlast dajući im svoje glasove zato jer su nas uvjerili da oni znaju kako, o toj kategoriji, svođenja braniteljskih prava na prava boraca NOR-a, uopće ne razmišljaju, jednako kao što ne razmišljaju o reviziji sramnih ugovora sa Svetom stolicom i uvođenju crkvenog poreza iz kojega bi se finacirale vjerske zajednice ili možda o promjeni teritorijalnog ustrojstva države kroz dokidanje apsurdne situacije da pojedine općine nemaju dovoljno prihoda ni da osiguraju plaće svojih načelnika.

Ne razmišljaju niti o onim milijardama kuna koje se iz državnog proračuna kroz kojekakve poticaje slijevaju u džep Todoriću ali i nekim drugim tajkunima.

Ako je tko iz bijelog svijeta prigovarao neodrživoj visini mirovina u RH, onda su se ti prigovori odnosili isključivo na visinu braniteljskih mirovina, na to je tokom pregovora upozoravala i EU, ali Kosorica je navodno uspjela obraniti svoje remek-djelo.

Ne, ništa od toga, oni će se, ovako odgovorni za sudbinu države i naroda, a ništa manje socijalno “osjetljivi”, okomiti na one najugroženije i najsiromašnije.

Zbog toga što nisu krenuli riješavati problem ili su ga krenuli rješavati na način kako je poblem nastao, što do rješenja dovesti ne može, ne treba im dati poštedu od sto dana, treba ih početi gristi odmah.

Od silnih planova (Plan 21), najavljivanih “promjena” i svih onih “mi znamo kako”, spade knjiga na ono što je najmanje nuđeno i spominjano kao opcija “bolnih rezova” i “promjena”, povećnje PDV-a i privatizaciju nekih od preostalih “koka koje nose zlatna jaja”.

Evo nam ministra financija g. S. Linića kako najavljuje privatizaciju CO i HPB kao riješenje “zaustavljnja daljnjih zaduživanja ali i smanjenja proračunskog deficita” i to nakon što nas je ekspresno zadužio za dodatnih 760 milijuna kuna, na što bih ja rekao: Vi nas obmanjujete, gospodine ministre.
CO je kompanija za koju sa sigurnošću možemo tvrditi da je profit ostvarivalaa jučer, da profit ostvaruje danas, ali i da će profit ostvarivati sutra, dakle jedna od rijetkih “koka” koja državi nosi “zlatna jaja”. 
Dok je u vlasništvu države, njen profit je prihod državnog proračuna. Tog prihoda se privatizacijom CO država odriče pristajući na otprilke pet puta manji godišnji prihod koji će ostvarivati kroz oporezivanje profita, a potom će taj manjak prihoda tjerati državu na novo zaduživnje već iduće godine.
Privatizacija profitabilnih državnih poduzeća se jedino može opisati kao ubijanje krave radi jednog odreska,  na isti način bismo mogli opisati i najavljeno davanje u  koncesiju dogotovljenih infrstrukturnih ili energetskih objekata.
Gradnja takvih objekta uz koncesijski ugovor je pak nešto sasvim drugo.

Tu zaista ne treba nikakve mudrosti niti vidovitosti, jednostavno smo svjedoci tih zbivanja i te retorike.
A ta retorika je posljedica oportunizma i kukavičluka da se sagledaju sve vreće bez dna u koje se slijeva novac poreskih obveznika, zato jer bi trebalo dirnuti u “svetinje”.

HPB, novčarska kuća čiji je prosperitet bio neupitan već i radi kanaliziranja sveg platnog prometa države preko nje, čime je i opravdavano njeno osnivanje. Ali evo sada to nije to, treba je privatizirati, nakon što je dobrano sanirana nakon pošasti zvane J. Protega. I njenog profita će se država odreći za trenutnu crkavicu koju će moći utržiti njenom privatizcijom.
A država je samo trebala i treba tim poduzećima umjesto podobnih dovesti sposobne predsjednike uprava, pa ne bi bilo haračenja koje je Protega radio u HPB ili tko zna koliko je štete nekadašnji “uspješni poduzetnik”, vlasnik “lanca sv. Antuna” (“financijski inženjering”), inače pulen D. Budiše i Đ. Adlešić, Hrvoje Vojković, svojim “marom” i “znanjem” prouzročio u CO.
Nešto se ne piše da su se istražni organi baš pretrgli istražujući “poslovne poteze” koje je u CO povlačio “mladi lav HSLS-a”. A bilo bi jako dobro da se malo pozabave time.

Vječna priča o T-HT-u, koji je isto po principu ubijanja krave, koja je davala i “obilno mlijeka i donosila na svijet teliće” radi jednog odreska, prodan DT zajedno sa svom modernom infrastrukturom, koju su isfinancirali korisnici usluga kroz participacije, ali i hrvatski poreski obveznici.
Neka netko samo pogleda koliki se profit T-HT-a prije prodaje slijevao u državni proračun, a koliko se danas slijeva od poreza na dobit.
Čitava priča i ne bi izgledala tako loše kad bi se bar dio dobiti reinvestirao u Hrvatskoj, ali svi znamo da tome nije tako i da se kapital nesmiljeno isisava iz Hrvatske.

Možda je najtužnija od svih priča ona oko “Plive”, tog “dragulja u kruni” hrvatske industrije, koju je još jedan podobnik, kao predsjednik njene uprave, sustavno uništavao više od petnaest  godina.
U trenutku dolaska Ž. Čovića na mjesto predsjednika uprave “Plive” 1993., slovenska “Krka” je u usporedbi s “Plivom” bila malo veća obrtnička radionica, a danas se “Krka” ravnopravno nosi sa “Sandozom”, a “Plive” faktički više nema. Važno je napomenuti da je Ž. Čović jednako uništavao “Plivu” za Tuđmanova života, vlade Ivice Račana, kao i one Ive Sanadera, svi su oni pljeskali Čovićevim “uspjesima” i “poslovnim vizijama”, sve dok nisu presušili prihodi od rojaltija za azitromicin, a za te prihode je Čović bio najmanje “kriv”..
Navodno je pokrenuta nekakva istraga  oko “Plivine “ privatizacije, odnosno njene prodaje “Barru”, a ta privatizacija je zapravo “coup de grace”, trebalo bi istražiti čitav period Čovićevog predsjedanja upravom “Plive”.

U procesu “stvaranja države” pa sve do današnjih dana naslušali smo se razno-raznih kretenarija od “socijalističkih mastodonata”, što je vodilo uništavanju velikih poduzeća nositelja razvoja,  preko priča o “državi kao lošem gospodaru”, koje su širili oni koji su inače zagovarali podržavljenje društvenog vlasništva, pa do svespašavajuće privatizacije koja ništa spasila nije, ali puno upropastila je.

Ne bih ja sada nagvaždao o tome da su banke u vlasništvu hrvatske države prvo sanirane novcem hrvatskih državnih obveznika, a potom budzašto prodane, a neću ni o tome kako je primjerice INA, nekad najveće i najprofitabilnije poduzeće u bivšoj SFRJ, najprije pretvorena u parabudžetsku ustanovu iz koje je nemilice isisavan kapital, sve dotle da je njeno normalno poslovanje onemogućeno, pa nas se uvjeravalo kako je privatizacija INA-e jedini izlaz, jedini ispravni put i za kompaniju i za državu.
I ode INA u vlasništvo MOL-a, mađarske kompanije, kakvih je INA, u trenutku dok nas je počela obasjavati Tuđmanova svjetlost, mogla kupiti bar desetak.

Nema govora o tome da se ne samo objavi registar branitelja, nego izvrši revizija njihovog broja, a pogotovo revizija njihovih prava i privilegija kojima su nagrađivani kao glasačko tijelo HDZ-a.
Ako je u DR bilo ukupno oko 21.000 ranjenih, otkud onda preko 60.000 braniteljskih invalidskih mirovina?
Ne postoji jedan valjani razlog da prava branitelja budu iznad prava boraca NOR-a, a pogotovo u svjetlu činjenice tko se u kakvom ratu i protiv koga borio i za što izborio.

Nitko ne najavljuje konačno raščišćavanje kriminala u ZMIORH-u, jer dr. Rubala niti je bio sam niti usamljen, a vrijedilo bi znati koliko se milijardi kuna novca hrvatskih poreskh obveznika godišnje  isplaćuje kroz starosne i invalidske mirovine onima koji na to nikakvo pravo nemaju.

Dakle ispada da ćemo se definitivno morati pomiriti s time da će oni koje smo doveli na vlast dajući im svoje glasove promijeniti sve, tako da ne mijenjaju ništa, ko što sam odvno najavljivao.

I nemojte mi samo govorii kako su tek na početku mandata, kako im treba dati vremena, ali kako to da vremena za budalaštine i marginalije nalaze, pa se primjerice stignu baviti “zlehudom” sudbinom Dunje Gotovine, kao da ona nije pomagala u bijegu bjeguncu od hrvatskog pravosuđa.

Ali kako A. Kotromanović zna da je A. Gotovina nevin, onda je i svako pomaganje u bijegu nevinom čovjeku opravdno. Pa i sam je pomagao “nevinom” M. Norcu, pa već i radi toga ne bi trebao obnašati bilo kakvu odgovornu dužnost u državi.
Problem je jedino u tome što nadležni sudovi na sreću ne slušaju takve “eksperte” poput A. Kotromanovića pa ni onaj na Rijeci nije vjerovao u nevinost M. Norca, a ni Haaški sud ne vjeruje da je A. Gotovina nevin.

Mili Bože, tko bi rek'o lani,
Da će Božić slavit' partizani?
bila mi je prva asocijacija kad sam na ponoćki u katedrali vidio naš socijaldemokratski, antifašistički i ateističko-agnostički dvojac iz snova, Zorana Milanovića i Ivu Josipovića, što je otprilike jednako kao kad bi članovi HBK dolazili na službene skupove ateista.
Niti se radilo o protoklarnim obavezama, niti o neformalnom druženju, a bogami nije bilo ni u znanstvene svrhe.

Pada mi na pamet da se ta dvojica, trebalo bi biti najodgovornijih ljudi u državi, uopće ne pitaju čiji su ih glasovi doveli na vlast i žele li ti njihovi glasači da se oni nekritički odnose prema Crkvi i to crkvi koja je impregnirana ustaštvom, tom hrvatskom inačicom fašizma, crkvi, koja se, za razliku od njemačke crkve, nikad nije ispričala za svoju najprilježniju suradnju s najmonstruoznijim režimom ikad i crkvi koja se kao institucija najustrajnije bori protiv antifašizma, te neupitne vrijednosti civiliziranog svijeta, proglašavajući antifašizam zločinom?
Zna li taj naš dvojac iz snova što im iza leđa ili možda i ne, ne žaleći novca, radi Opus Dei, ono najmračnije u okviru KC i u kojem duhu odgaja mnoge mlade ljude, a to je isti onaj Opus Dei, kojemu čak ni Tuđman nije dopuštao rad.

No dobro, kako se svojedobno, prvenstveno radi njegovog nečinjenja pa ni onda kad je trebao “vrištati do neba” (posebno na “uredovanje” Merčepa u Vukovaru u kojem je SDP obnašao vlast), nisam mogao oteti dojmu da je između F. Tuđmana i Ivice Račana postojao stanoviti deal, jer si jedino na taj način mogu objasniti to da Račan proglašavajući HDZ, nakon svega izblebetanog na njenom osnivačkom saboru, sagledava svu malignost i Tuđmanove ličnosti kao i njegove stranke-pokreta, proglašavajući HDZ, danas smo svjedoci više nego opravdano, ”strankom opasnih namjera”, ali ne čineći ništa da to opasno djelovanje osujeti.
I još samo jedamput je Račan bio na visini zadatka, onda kad je 25. 06. 1991. na čelu delegacije SDP-a izašao iz Sabora ispravno procjenjujući da Sabor, donoseći u tom trenutku odluku o osamostaljenju, zapravo donosi odluku o početku rata, a Račan je protiv rata bio.
Naravno da su tu činjenicu kasnije samozvani “državotvorci” eksploatirali proglašavajući Račana i SDP protivnicima hrvatske samostalnosti, tjerajući ga na taj način u defanzivu.
Kasnije je Račanovo ponašanje bilo uglavnom oportunističko i prožeto kukavičlukom, bilo je to i u vrijeme šesteročlane koalicije koja je obnašala vlast 2000. - 2003., kad je trebalo samo malo odlučnosti, pa da se, nakon što je Mesić “pomeo” pučističke generale, stvari prvo prozovu pravim imenom, a potom uvede reda u zemlji.
Vrhunac ipak predstavlja organiziranje Gotovininog bijega, što je bio povod da prof. S. Ivanišević, vjerojatno najpošteniji čovjek koji je obnašao ministarsku dužnost u RH, radi toga što izvršna vlast nije poštovala Ustavni zakon o suradnji s ICTY, podnese ostavku na dužnost ministra pravosuđa.

Ukoliko je Z. Milanović bio Račanov izbor da ga se izabere kao predsjednika SDP-a, onda je i to bio žestoki Račanov promašaj.
Naime već pri dolasku Milanovića u SDP govorilo se o njemu kao HDZ-ovoj krtici odnosno Sanaderovom čovjeku, jer ideološko opredjeljenje Z. Milanovića je sve samo ne socijaldemokratsko, on zaista ne pripada, ne ljevici, nego ni lijevom centru.
To što se on izjašnjava ateistom nije znak njegovog lijevog političkog opredjeljnja, jer samim tim što će se netko izjasniti kao ateist ne znači da zastupa lijevu političku misao. Pripadati ljevici ipak je malo više od izjašnjavanja ateistom.
Svoje političko sljepilo, pak, pokazao je nekritičkom podrškom M. Bandića, da se uoči izbora 2007. Milanović odrekao Bandića, po ocjenama mnogih, SDP bi na tim izborima pobijedio, pa onda njegovim anatemiziranjem, kad se ovaj odmetnuo, da bi ga se napokon ponovo prigrlilo, ali ovaj puta radi Bandićeve “popustljivosti” prouzrokovane njegovim fijaskom na prošlim parlamentarnim izborima.

A onda ateist Milanović u društvu agnostika Josipovića hrli na ponoćku i pobire pohvale don Ivana Miklenića i “Glasa koncila”, a koga ti hvale najbolja mu je potvrda da nije na pravom putu.
Ovim svojim posjetom ponoćki, a zapravo nepotrebnim i štetnim podilaženjem crkvi, nediranjem sramotnih ugovora sa Svetom stolicom, ostavljanjem vjeronauka u školama i Vojnog ordinarijata u sastavu MORH-a, čime KC u Hrvatskoj sve više srasta s državom, ateist i agnostik su si kupili indulgenciju, njima je, odnosno njihovim neumrlim dušama, već samim time osiguran put u raj i pravo na “život vječni”. 

Puno prije izbora pisao sam ja  o tome kakve se “promjene” u RH, prvenstveno zahvaljujući Z. Milanoviću,  mogu očekivati ako SDP pobijedi na izborima:
http://pollitika.com/sdp-ce-promijeniti-sve-tako
a objava Plana 21 Kukuriku koalicije me je samo učvrstila u mojim uvjerenjima:
http://pollitika.com/izadimo-na-izbore-i-glasajmo-za-quotpromjenequot

A eto nova vlast još nije pravo ni zasjela, a već radi ono za što je njeni glasači nisu ovlastili, pa umjesto da počne provoditi detuđmanizaciju, nekritički “razumijeva” Tuđmana, umjesto da se konačno počne surađivati sa Haaškim sudom bez fige u džepu, onako kako se jedino u vrijeme ministrovanja prof. S. Ivanševića radilo, evo nama ocjene da pred tim sudom “Gotovina i Markač plaćaju nečije tuđe račune”, naravno ni riječi o tim “nekima” čije račune tobože “Gotovina i Markač plaćaju”. 
I dok se Ivo Sanader po svojem dolasku na čelo HDZ odrekao Tuđmana, a bogami se ni Kosorica nije trgala da ga reafirmira, njena lupetanja o povratku Tuđmanu i dovođenje M. Tuđmana u Sabor je više potez očajnika da za HDZ pobere i one malobrojne glasove koji bi zavšili kod neke ultradesne strančice, nego nekakva ozbiljna namjera.
Ali eto nama vrlog “socijaldemokrate” Z. Milanovića, koji je našao za shodno odreći se jednako svojeg stranačkog programa kao i svojeg glasačkog tijela, pa reafirmirati Tuđmana i amnestirati HDZ, a to znači i politiku  ratnog huškanja, pljačke vlastitog naroda, namjeru pripajanja teritorija susjedne države, zataškavanja zločina, zaštite zločinaca i poticanja protjerivanje Srba, kritiziranja Haaškog suda, obrane osuđenika a posebno generala, dodvoravnja Crkvi …
Takav mandat SDP-u ni Milanoviću, a bogami niti Josipoviću, oni koji su glasali za njih nisu dali, tako da se ja danas usudim reći da, kad bi se izbori sutra ponovili, već na temelju dosadašnjih Milanovićevih retrogradnih, nepotrebnih, nadasve štetnih i ničim izazvanih poteza, SDP izbore dobio ne bi.
Idem još i dalje pa ću ustvrditi da nastavi li Milanović retorikom kojom je započeo, čak i ako njegova Vlada bude uspješna, a uspješna može biti jedino čudom i usprkos Milanoviću, a ne zahvaljujući njemu, SDP sljedeće izbore 2015. dobiti neće.
Kako god 2003. biračko tijelo nije imalo razumijevanja za Račanov oportunizam i kukavičluk, jednako tako ga neće imati 2015. za Milanovićeve eskapade na rubu ili izvan pameti.

Jel možda kroz najavljivane “promjene” negdje u Planu 21 stajalo novo zaduživanje ionako prezadužene zemlje?
Nije, ali eto doznajemo da smo se već zadužili za daljnjih 760 milijuna EUR.
Jel' bilo najave povećanja PDV-a?
Nije, ali je povećanje PDV-a glavna mantra i najizgledniji potez koji će nove vlasti poduzeti.
Čini se da neki novi ”haračije” jašu, mijenjajući sve tako da ne promijene ništa.

Mislim da je danas i najoptimističnijima među glasačima SDP-a jasno da nema ništa od detroniziranja proglašenih istina i oslobađanja naroda od silnih zabluda i laži, ništa od detuđmanizacije i deustašizacije, kao ni od sekularizacije hrvatskog društva ...
Ništa od zaustavljanja braniteljskog “proždiranja” države, ništa od reafirmacije antifašizma kao neupitne vrijednosti, ništa od istinske reforme represivnog i pravosudnog aparata, ništa od promjene nakaradnog teritorijalnog ustrojstva zemlje, ništa od istinske reforme državne uprave …
Ništa dobroga od Z. Milanovića!